Kad su se se 11. rujna 1991. godine rano ujutro djelatnici PU varaždinske ukrcali u četiri autobusa koja su ih čekala ispred policijske postaje u Cesarčevoj ulici u Varaždinu, ni u najgorim noćnim morama nisu mogli sanjati kako će završiti njihov put u Vukovar.

U autobuse je ušlo 185 policajaca iz Varaždinske i Međimurske županije, a među njima i desetak policajaca iz Sračinca.

- Mnogima od nas to je bio povratak u Vukovar. Kad smo se tog dana vozili tamo znali smo da će biti gadno, ali ništa nas nije moglo pripremiti na pakao koji smo tamo doživjeli - prisjećaju se Damir Laljek i Zoran Križanec, vukovarski branitelji iz Sračinca.

Kući su se trebali vratiti 29. rujna, na blagdan Svetog Mihovila, zaštitnika policajaca, ali i općine Sračinec.

- Sjećam se da smo cijelim putem razgovarali o tome da se vraćamo doma taman za Miholje. To nam je bilo kao neki znak da će sve biti u redu. No, u Vukovaru smo ostali puno duže jer se van nije moglo - prisjećaju se Laljek i Križanec.

Njihov put u Vukovar tog je dana trajao do kasno navečer. Grad je naime bio u okruženju. Na ulazu u Vukovar kod Bogdanovaca autobuse s varaždinskim policajcima je dočekalo šest tenkova JNA koji su prijetili da će zapucati pa su morali pronaći neki drugi put da uđu u grad.

- U Vukovar smo ušli doslovno kroz „kuruzu“, kroz jedno polje. To je trajalo gotovo cijeli dan jer su autobusi išli jedan po jedan da bi se smanjili eventualni gubici ako nas neprijatelj primijeti. Bilo smo otvorene mete i da nas je primijetio samo jedan tenk, svi bismo bili gotovi - prisjećaju se.

Zadnji autobus s varaždinskim policajcima ušao je u grad kasno navečer, a neprijatelju to kao da je bio znak da mogu početi sa žestokim napadima.

Više pročitajte u novom broju Varaždinskog tjednika