Pisma iz Hrvatistana: Nezapamćen uspjeh hrvatske ekonomije

U sportu, baš kao ni u životu, ne pobjeđuju uvijek najbolji, najbrži ili najspremniji.

Povijest je, hvala bogu, prepuna takvih priča u kojima su se, zato što su bili sretniji, snalažljiviji, ili naprosto zato što je tako moralo biti, na najviša postolja penjali upravo potpuni autsajderi. Ulogu favorita na papiru vazda treba opravdati i na terenu. Uzmite, primjerice, nogomet.

Njemačka je, recimo, osvajala Mundijale čak i onda kada je svako zdravomisleće biće zalagalo čast i zadnji dinar na Puskasovu Mađarsku ili pak na Cruyffovu Nizozemsku. Da ne govorimo o Rehhagelovim Spartancima koji su prije točno deset godina pokorili Stari kontinent. Danas zvuči jednostavno, ali onaj tko se te 2004. godine okladio da će Grčka biti nogometni prvak, danas vjerojatno namače jaja negdje na Maldivima i svako jutro leti na kavicu i šoping u London.

Ili tenis. Prije trinaest godina čak ni Mićo Dušanović više nije mogao zamisliti da će jedan splitski dugajlija, nakon tri izgubljena finala, u poznim godinama, s pozivnicom organizatora i iščašenim ramenom osvojiti najprestižniji svjetski turnir u All England Clubu. To je naprosto bilo čudo s kojim se malo što moglo mjeriti tada. Dobro, eventualno stigme Zlatka Sudca.

Takve se stvari, međutim, događaju. Ne pobjeđuju uvijek najbolji i dobro je da je tako. Svaka pobjeda autsajdera pruža utjehu da svi imamo jednaku šansu u životu i da samo o nama ovisi hoćemo li je iskoristiti. Ta utjeha daje životu draž i neki viši smisao. Upravo ona počesto igra presudnu ulogu u situacijama kada čovjek važe u kakvom će stanju dočekati sljedeće jutro.

Iz nekih teško dokučivih razloga, Hrvati o sebi vole misliti kao o izuzetno kompetitivnom narodu. Nema tog natjecanja na ovome svijetu na koje oni ne odlaze kao izraziti favoriti. Kada za par mjeseci, krajem kolovoza, Tajlanđani budu organizirali tradicionalni Kraljevski kup u polu, Hrvati će, makar imali jednog jedinog slona, i to onog prepariranog u Vidoševićevu bunkeru, i tamo otići kao legitimni kandidati za naslov. To je naprosto takav mentalitet koji ne priznaje ništa drugo osim pobjede i prvoga mjesta. Kao da je sramota u bilo čemu biti deseti na svijetu.

Evo, recimo, na svjetski prestižnom natjecanju, koje je nedavno organizirao ugledni britanski The Economist, na kojem su se birale najgore ekonomije svijeta, Hrvatska je ostvarila fantastičan uspjeh plasiravši se na visoko deseto mjesto. Recite, molim vas, je li to sramota i neuspjeh. Od svih 196 država na ovome svijetu, mala se Hrvatska, s manje od 4,5 milijuna stanovnika, probila na visoko deseto mjesto i tako stala rame uz rame s velesilama kao što su Srednjoafrička Republika, Portoriko, Ekvatorijalna Gvineja i Barbados.

Katastrofalni makroekonomski pokazatelji, fiskalna štednja, visoka nezaposlenost, vanjski dug, krediti i slaba konkurentnost doveli su Hrvatsku u prvu ligu najgorih zemalja na kugli zemaljskoj, ali više kao da ni to nije dovoljno. Još se uvijek nađu jalnuši i diletanti koji ovaj vrhunski rezultat smatraju neuspjehom i tvrde da smo, ako je već izmaklo zlato, trebali biti barem na postolju.

Ne znaju oni da se do uspjeha ne dolazi preko noći. Ne shvaćaju da je ovo deseto mjesto rezultat dvadesetpetogodišnjeg rada. Oni kao da ne žele vidjeti silan trud koji je svih ovih godina od samostalnosti uložen u posvemašnju devastaciju, perverznu pljačku i besprizorni lopovluk na svim nivoima. Koliko je samo krvi, znoja, suza i nesposobnosti trebalo da se, recimo, izravna strana ulaganja u Hrvatskoj prošle godine skrešu za šezdeset posto i da se vrate na razinu na kojoj su zadnji puta bila još tamo davne '96. godine.

Ništa, kažem, od toga što je potrebno da bi se polučio jedan ovakav uspjeh ne zanima pametnjakoviće koji priznaju samo pobjede i prva mjesta. Deseto mjesto za njih predstavlja razočaravajući neuspjeh. A da samo malo bolje pogledaju, vidjeli bi da, osim rukometa i vaterpola, Hrvatska svjetske rezultate postiže još jedino i upravo u disciplinama katastrofalne ekonomije i katastrofalnog stanja u društvu.

Za razliku od tih nesretnika koji nikada neće naći mir, izbornici reprezentacije Linić i Vrdoljak izuzetno su zadovoljni postignutim. 'I Svjetska banka i MMF zadovoljni su reformama koje provodi Vlada', blistao je od sreće neimar propasti Linić. 'Dobro je, nismo najgori, ima i gorih od nas', s olakšanjem je odahnuo još uvijek vidno uzbuđeni Vrdoljak, jedan od viđenijih stratega kolapsa našeg gospodarstva. Zamislite bruke da smo se plasirali negdje između 130. i 160. mjesta. Ovako, ne da ima i gorih od nas nego ih ima točno 186.

Stoga ovaj rezultat, unatoč ulozi favorita, zaista ne treba promatrati kao neuspjeh. Znamo već, u katastrofalnoj ekonomiji, baš kao ni u životu, ne pobjeđuju uvijek najgori, najsporiji ili najnesposobniji. Svaka pobjeda autsajdera pruža utjehu da svi imamo jednaku šansu u životu i da samo o nama ovisi hoćemo li je iskoristiti. A nova šansa za dokazivanje pruža se za nepunih dvanaest mjeseci.

I možda zvuči jednostavno, ali onaj tko se danas okladi da će 2015. godine Hrvatska biti najgora ekonomija svijeta, vjerojatno će već u lipnju, najkasnije u srpnju, kada lova sjedne na račun, namakati jaja negdje na Maldivima i svako jutro letjeti na kavicu i šoping u London.

Imajući na umu svu nesposobnost, nestručnost, kleptomaniju i neizmjeran destruktivni talent naših stratega i neimara na vlasti, ja sam prilično uvjeren u to da ćemo već iduće godine, kada ugledni britanski Economist objavi recentne rezultate natjecanja, biti sami na vrhu tablice. Dakle - najbolji od najgorih.