Iz škole Varaždinca Vatroslava Jagića koji je preminuo na današnji dan 5. kolovoza 1923. godine u Beču, izašli su gotovo svi viđeniji slavisti generacije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Jagićev dom u Beču i njegovi seminari bili su sastajalište učenika iz svih zemalja, napose slavenskih…

Hrvatski filolog Vatroslav Jagić rođen je 6. srpnja 1838. u Varaždinu gdje polazi pučku školu. U Beču je studirao klasičnu filologiju, ali je uporedo slušao Miklošiča. U periodu od 1861. - 1870. godine nastavnik je klasične filologije na gimnaziji u Zagrebu. Prilikom osnivanja Jugoslavenske akademije (danas: HAZU) 1866. izabran je za njenog člana.

Pored Franje Račkog Vatroslav Jagić je tada među najistaknutijim članovima Akademije. Otpušten je iz državne službe kao oduševljeni pristaša Strossmayerove političke orijentacije. Uskoro doktorira filozofiju u Leipzigu, a 1871. biva postavljen za izvanrednog profesora komparativne lingvistike u Odesi. Odatle 1874. odlazi u Berlin na novoosonovanu katedru slavistike (zbog loših materijalnih uvjeta nije prihvatio profesuru u Zagrebu), u kojem će Jagić ostati šest godina postaje tada njegovom zaslugom centar slavistike.

Tiskanje časopisa Archiv für slavische Philologie pokreće 1875., a prema njegovoj zamisli časopis je imao postati centralni organ slavenske filologije.

Jagić je udario široke granice slavenske filologije koja nije obuhvaćala samo jezik, već i jezične i literarne spomenike, proizvode narodnog duha, te sveukupne starine Slavena.

Od njegovih preko 600 radova ističu se: Historija književnosti naroda hrvatskoga ili srpskoga; Das Leben der Wurzel de in den slavischen Sprachen; Die Geheimsprache bei den Slaven; Ein Kapitel aus der Geschichte der südslavischen Sprache; Beirträge zur slavischen Syntax; Entstehungsgeschichte der kirchenslavischen Sprache te djelo Život i rad Jurja Križanića.

Bio je izdavač i odličan komentator starih tekstova: Hrvojev misal; Zografsko i Marijansko evanđelje; Kijevski i Bečki listići; Dobromirovo evanđelje; Bolonjski psaltir; Konstantinovo žitije despota Stefana; Vinodolski zakon; Poljički statut itd. Opsežno je prikazao povijest slavenske filologije (Istorija slavenske filologije), te je objavio korespondenciju Dobrovskog, Kopitara i drugih slavista, a sam je ostavio golemu korespondenciju koja ima veliku znanstvenu ali i i epistolografsku vrijednost.

 Taj je program Jagić dosljedno provodio cijelo vrijeme izlaženja lista Archiv für slavische Philologie.

Nakon smrti I. I. Sreznjevskog Jagić je preuzeo njegovu katedru slavistike u Petrogradu (Rusija), a izabran je i za člana petrogradske Akademije znanosti. U Petrogradu je ostao šest godina (1880. - 1886.), a zatim je zbog obiteljskih razloga prešao u Beč gdje je naslijedio Miklošiča. Umirovljen je 1908., ali je i dalje aktivan.

Nakon Miklošičeve smrti postao je zastupnik u Gornjem Domu (Herrenhaus) austrijskog parlamenta. Po svom organizacijskom i znanstvenom radu Jagić zauzima izuzetno mjesto među slavistima.

Izvor: Moljac.hr