Milan Remar (90): Mislim da mi je dosta, idem u penziju

Prošli tjedan bili smo na predstavljanju trećeg izdanja knjige "Klopotec – vinske zdravice i štikleci", kojom je Milan Remar obilježio 70 godina rada i 90 godina života. A ako ste mislil da je na tome stao prevarili ste se, jer on već sprema novu knjigu.

Teško je u nekoliko rečenica predstaviti Milana Remara, čovjek koji iza sebe ima 70 godina sportske, glumačke, novinarske i humorističke karijere. Ova posljednja, možda je i najupečatljivija, jer mnogi ga baš i znaju po liku Jože Klopotca kojeg je osmislio 1966. godine. Nakon toga je godinama pisao stihove za rubriku Klopotec u Varaždinskim vijestima. I iako je rubriku Klopotec pisalo deset različitih autora, čitatelji upravo Remara poistovjećuju s Klopocom... Osim toga, u 70 godina javnog humorističkog djelovanja tijekom kojeg je uveseljavao Varaždince, postao je omiljen kao čovjek "iz naroda" i kao dobri duh grada, u kojem živi, radi i djeluje.

Neumoran i u svojoj 90. godini života piše autobiografiju koja izlazi u studenom ove godine, oko Martinja. U nju je Milan Remar na gotovo 300 stranica pretočio svoje bogato životno iskustvo potkrijepljeno brojnim fotografijama i isječcima iz novina koje je godinama sakupljao i čuvao.

Tim smo povodom s gospodinom Remarom popili kavu u Grofici Marici, a osim o novoj knjizi s dobro raspoloženim Remarom popričali smo i o prošlim vremenima, njegovom angažmanu u Gruntovčanima, a otkrio nam je i boji li se svinjske gripe.

Spomenimo i da za našu ponudu da ga počastimo kavom, nije htio ni čuti.

- Pa ja sam kavalir. Nekad, kad sam bil mlađi sam u dućanu bežal ako sam videl da nekoj gospođi treba otprti vrata. Danas niko na to više ne pazi i to je žalosno – komentirao je 90-godišnji Remar u maniri "bečke škole".

Evo samo prije nekoliko dana bili smo na predstavljanju vaše nove knjige "Klopotec - vinske zdravice i štikleci", a vi ste već najavili novu knjigu. Odakle energija za toliko rada i planirate li možda još pisati?

Nikad ne reci nikad, ali mislim da mi je već lagano dosta. Ovu autobiografiju želim napraviti kao malu historiju grada Varaždina, koju ostavljam u nasljeđe Varaždinu i Varaždincima. Prvi dio autobiografije prati moj rad u kazalištu, u drugom dijelu se bavim Klopocom, Svetim Mikulom i Deda Mrazom, a treći dio uglavnom prati šport. Ali ipak mislim da bude mi to zadnje kaj bum napisal i nakon toga idem u penziju.

Navršili ste devedeset godina koje ste proveli aktivno, pišući, nastupajući... što u penziji?

U penziji ću uživati. Šetati i bavite se svojim stvarima, ali pisati više nemrem. Ja za svoje pisanje uvijek inspiraciju pronalazim u stvarima oko sebe, u stvarnom životu, a kak sve manje i manje mogu hodati okolo, tak više nema smisla ni da pišem... Ono što je sigurno, je da ću u penziji nastaviti hodati svako jutro u grad na kavu, kak sam išel i dosad. A ne propuštam ni odlazak na Varteksov stadion.. Dosad sam išel na svaku utakmicu, a tak bum i nastavil... Moram reći da se Varaždin se nije puno promenil u zadnjih 90 godina, jedino nema više tolko ljudi u gradu. Nekad smo svaki dan od šest do osam navečer čekali puce na korzu, a park je isto svako jutro isto bil pun...Toga sada više nema, ali ja i dalje svako jutro prejdem po gradu...

Kad pogledate unatrag, koji su vam najdraži uspjesi, bilo sportski bilo kazališni..

12. 04. 1921. u Koprivničkoj ulici, sadašnjoj Miškininoj, rodilo se malo grižljavo dijete za koje su ljudi rekli da neće živjeti niti dva tjedna. To malo grižljavo dete doživelo je devedesetu godinu. Tak sam počel svoju autobiografiju u kojoj je zapisano sve s čim sam se bavil. A jako je teško izdvojiti nešto posebno jer sve je bilo lijepo.. Bavil sam se aktivno sportom godinama, od tenisa do ping-ponga. U boksu sam bil čak i prvak Hrvatske. Ali ipak ako moram izdvojiti nekaj, onda su to nastupi s Klopocom.

Možete nam sad reći kako je uopće nastao Klopotec?

Pozval me je ondašnji direktor ugostitelja i tajnik turističkog društva i rekel da bumo nekaj napravili za Martinje u Janjetu. Ja sam si oblekel narodnu nošnju, del batinu v ruke, zel logožar i tak je nastal Klopotec. Taj Klopotec živi i danas iako ga ne ja pišem više. Prestal sam pisati prije šest ili sedam godina, a sad ga piše kolega Vrbanić...

Od vaših brojnih uloga, svakako treba spomenuti onu u Gruntovčanima koji se od večeras opet prikazuju na HTV-u... Kako je bilo raditi Gruntovčane i hoćete li ih gledati večeras?

Ozbiljno? Normalno da si bum pogledal i dobro da ste mi rekli jer ja to opće nisam znal. Tri serije sam nastupal u Gruntovčanima i to je bilo divno društvo. Bilo nam je jako lepo snimati Gruntovčane, a pogotovo snimati s Krešom Golikom. To je bil divan redatelj i šteta kaj je tak rano otišel... Gruntovčani su bili izvorna serija koja pokazuje kaj se stvarno događalo i ljudi se nisu vređali na taj humor. To je bil humor na račun čoveka koji je smešan sam po sebi i to mu ne smeta. Jer mi Zagorci se znamo smijati na tuđi račun ali i na svoj račun. I ja sam se uvek trudil imati humor koji je pikal, ali nije vređal. Današnji humor ili vređa ili nije nikakvi humor...

Jučer je iz Dnevnika otišao Goran Milić poslavši na svoj način poruku da se generacije mijenjaju i da na mladima svijet ostaje. Što bi sad kad najavljujete povlačenje iz javnog života, vi poručili mladima?

Treba učiti i raditi. Jer niko ti nebu dal peneze ako neš niš delal. Treba se baviti i sportom, jer pamet se razvija kad z glavom delaš, a tijelo kad se baviš s fizičkom aktivnošću. Ja sam uvijek aktivan i zato skoro nikad nisam bolestan, ni ova svinjska gripa mi niš nebre. Evo, ja sam vam bil celi svoj život tri put u bolnici. Doktore jako cijenim, samo ih najviše volim videti negde vani. Imam krasnu doktoricu Đurđicu koja mi često veli: Gospon Remar idemo do stotke! I ja se toga držim...

Klopotec: Još se nesem dodrl, vidimo se za deset let!