Kako je varaždinski soboslikar postao indijski čarobnjak

Piše: Alen Matušin

Objavljeno: 13.04.2014. 08:54

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 08:27

Foto: Ilustracija

Kako 1925. godine izvješćuje izdanje Novog lista, u okolici Trsata uhićen je 27-godišnji Slavko Družević iz Varaždina, koji se pretvarao ili možda čak samome sebi utvarao da je ni manje ni više nego - indijski fakir; islamski asketa koji na svom putu usavršavanja ovladava tijelom na način da se protivi uobičajenom poznavanju prirodnih zakona i njihovu racionalnom tumačenju, te pokazuje veliku sposobnost podnošenja napora i boli.

Tako je, naime, o fakirima zapisano u jezičnim riječnicima. Ustvari, tih godina Europom su putovali ljudi, bili Indijci ili ne, koje bi danas nazvali mađioničarima...

Dakle, ukoliko se naš Varaždinac nije odviše ozbiljno shvatio, bio je u korak sa svojim vremenom. I vrlo vjerojatno, ništa mu se pritom ne bi dogodilo da u svom pohodu na hrvatsku obalu nije pod svoje okrilje uzeo 16-godišnjeg dječaka, kojeg je namjeravao podučavati svojim “vještinama”.

- Taj događaj izazvao na Trsatu najživlje interesovanje i gotovo fantastične komentare, tako da su svi govorili o tome kako je mali dječak pao kao žrtva nekih Cigana koji će mu odrezati jedno uho, vršak nosa, izbosti jedno oko pa će ga poslije voditi “okolo” da skupljaju milodare - pišu u Novom listu iz tog doba.

Fali mu daska
- Konačno, nakon vrlo kratkog traganja, a pošto su svi žandari iz okolice pročitali našu vijest, patrola iz Svetog Mateja Druževića je uhapsila u nedjelju popodne, baš u momentu kada se spremao da razapne šator i da sakupljenom svijetu pokaže “hokus, pokus, mokus” - stoji još u novinama. A evo kako ga pritom opisuju: Slavko Družević, rođen 1898. godine u Varaždinu, po zanimanju bivši soboslikar, bivši laker kod nekog grofa, kome se više ni on sam ne sjeća imena, bivši mužek i zagorac, a sadašnji “indijski fakir”, profesor, psiholog itd. Tako se on predstavio policiji.

Smjesta je odveden u sobu agenta i tu je stavljen pod rešeto iskusnog i spremnog šefa sušačkih detektiva. Vrlo blijed, duboko prestrašen, gotovo da brzine u plač, “profesor i psiholog” Družević stajao je kao učenik koji ne zna lekcije. Inače, nije ružan; vrlo je markantnih linija, dok su mu se crni zalisci spustili nekako uplašeno-tužno do samih ustiju. Oči su mu crne, a uopće uzevši ostavlja simpatičan utisak. Samo - kažu - “fali mu jedna daska”.

Marica iz Varaždina
Prilikom ispitivanja policija je otkrila još jednu zanimljivu stvar. Naime, jedan od agenata iz njegovog kofera prepunog rekvizira izvukao je debelu crnu bilježnicu. Bio je to njegov dnevnik, u kojem je Družević zapisao: Marica Stanković, tako se zove “moja mala”. Dvije godine pratila me na putovanjima, bila je moja kasirica. Putem u Bakar, nemilosrdna bura šibala je njeno lice, koje sam ugrijao poljupcima.

No, kako je Družević morao priznati sušačkoj policiji, Marica je najzad pobjegla i vratila se kući u Varaždin. Kad je pak policija shvatila o kakvom se šarlatanu radi, odlučila je odgonetnuti tajnu njegovih “čarolija” i naposlijetku ga pustiti kući.

- Evo gospodo, počeo je Družević, molim gledajte ovamo samo jedan momenat i ja ću od dvije kuglice učiniti četiri. Gospodo, nije nikakav trač, već velika umjetnost sjajnog umjetnika Ničea, koji je cijeli život proveo u kinstleraju. Nije nikakav prefarant, samo gledajte molim. Jedan, dva, tri, hop, i zaista u desnoj ruci “fakira” Druževića stvorile se odjednom četiri kuglice. A zatim je objasnio. On ima samo dvije prave okrugle kuglice i dvije polovine u koje mogu da stanu one dvije prave. Vješto ih on razmjesti, stegne među prste i stvore se četiri - zapisao je novinar Novog lista.

- Naši policajci konačno su mu se smilovali, oprostili mu ovaj put po Primorju i poslali “profesora i indijskog fakira” u Varaždin, dok je mali Klement Košuljendić, “trsatski fakir i čarobnjak”, otpraćen mami da ga “palentarom” poduči kako se postaje “štroligo” - završava novinsko izvješće, a time ujedno i priča o fakiru, profesori i psihologu Druževiću - ustvari soboslikaru koji je tražio, a kako se čini i našao svoju avanturu života.

Dva izvadka iz Novog lista 1925. godine
...Švarckinstler Družević, profesor i fakir iz Indije, rodom je iz Varaždina. Tu je završio moleraj, ali pošto mu je to dosadilo, on je počeo da “proučava” okultne znanosti, od koje Družević zna samo za dva imena: telepatiju i psihologiju.
- Telepatija je kontakcija dviju duša.
A psihologija?
- Psihologija, to je slivanje, stapanje, pretakanje i pretapanje duše u dušu.
- Je li to ono kada se ženska duša prelije u mušku?
- Jest, pa i to je psihologija.
Eto, ta dva imena iz okultizma silno mu se sviđaju, ali šta ona znače on nema pojma. Sa produciranjem počeo je u nekom cirkusu, pa ga uzeo neki grof, pa je onda počeo sam da radi. Ali ne sjeća se kada, kao ni imena onog grofa.

...Zatim je izvršio dva švarckinstleraja s kartama. Gospodo, molim vi zapamtite kartu. Jeste li već? No dobro... Pa karte uzmem, premiješam i,molim gospodo gledajte, nije prevarant nikakov, već čist duboka psihologija i hokus-pokus... Ova karta je vaša!
Jest, pogodio je... On, naime, turi prst na kartu koju je netko izabrao i miješa. Mješa karte, ali onu nikako ne dira, dok konačno uz velike govorancije i poimanje imena Nietzschea - kojeg je on učinio velikog “velikog švarckinstlera” ne izvuče onu kartu koja je prva i koju je on držao u snopu karata stalno pod prstom.
Zatim je iz svoje košare izvukao neke crno oličene kutije s mrtvačkim glavama, neke štapiće, nekoliko stotina malih krpica i silesiju stvari, sve crno obojenih i punih neke misterioznosti. Pokazivao je “svoju umjetnost” izvevši pritom jedan primjer iz telepatije. Pošto je konačno pokazao sve što je znao, prešlo se na saslušavanje...

Tekst je prenesen iz Tjednika eVaraždin koji je izašao 4. travnja.

Komentari