Predstavljanje spomenute knjige održano je u koprivničkoj Knjižnici i čitaonici Fran Galović, 1. veljače, a zanimljivo je da su autorici bili kazivači ponajbolji poznavatelji podravske etnografske baštine.

To su Josip Cugovčan, Željko Kovačić, Dražen Podravec, Davorin Hećimović, Zlatko Filipović, Vjekoslav Prvčić, Dragutin Feletar i drugi.

Uz definiranje geografskog prostora Podravine i rezultata dosadašnjih istraživanja, autorica je temeljito razradila sve najvažnije čimbenike koji su utjecali na razvoj i strukturu tradicijskog graditeljstva, piše knjiznica-koprivnica.hr

To se osobito odnosi na starinsku ruralnu gradnju nastalu u razdoblju 19. i prve polovice 20. stoljeća, koja je djelomice sačuvana do danas.

Temeljem terenskog istraživanja, autorica po prvi put postavlja osnovicu tipologije podravskih ruralnih naselja, zatim kućišta, te starinskih kuća i kleti.

Uz to donosi temeljiti opis izgradnje tradicijskih podravskih hiža, gospodarskih objekata i kleti, uz dokumentaciju i crteže.

Na kraju knjige nalazi se i skica narodnog nazivlja u tradicijskom graditeljstvu.

Inače, knjiga je popraćena s više od 200 pomno izabranih fotografija, kako onih snimljenih tijekom 20. stoljeća, tako i onih suvremenih o očuvanim objektima narodne arhitekture.

Naime, Andrejeve fotografije bit će od 11. veljače izložene u galeriji Centra hrvatske nastave u Baden-Württembergu u Stuttgartu.

Fotografije su ruralne tematike i prate život na selu, ponajprije njegove bake, koja je i poveznica cjelokupne serije fotografija koje su podijeljene u male zasebne cikluse.

- Kao fotograf dosad sam radio na projektima varaždinske Turističke zajednice i Hrvatske turističke zajednice, a sudjelovao sam na izradi monografija o Varaždinu, Hrvatskome zagorju i varaždinskome groblju, kao i na dvadesetak kataloga izložbi. Za pripremu izložbe koja mi predstoji u Njemačkoj trebalo mi je dva mjeseca, a najviše vremena potrošeno je za uređivanje kataloga – istaknuo je Andrej Švoger.

Inače, autoru je to druga samostalna izložba, a tridesetak crno – bijelih fotografija biti će izloženo do 30. ožujka.

- Na put krećem sredinom idućeg tjedna i koristim prigodu da još jednom zahvalim Vararaždinskoj županiji na pruženoj potpori u realizaciji projekta izložbe u Centru hrvatske nastave u Baden-Württembergu – naglasio je Švoger.

U brojnim hrvatskim narodnim knjižnicama postoje vrijedne zbirke zavičajne građe koje vjerojatno nisu dovoljno poznate širem krugu istraživača hrvatske kulturno-povijesne baštine.

Među njima možemo istaknuti varaždinsku zavičajnu zbirku Varasdiniensia pri Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović, bjelovarsku Bjelovariana pri Narodnoj knjižnici Petar Preradović, fond Hrvatske čitaonice sela Kuti u Gorskome kotaru, zavičajnu zbirku pri zadarskoj Narodnoj knjižnici, zbirku Zagrabiensia pri Gradskoj knjižnici i druge.

Zbornik na jednome mjestu okuplja radove, odnosno izlaganja sa stručnoga skupa koji donose opis fondova zavičajnih zbirki u svrhu njihova davanja na uvid svekolikoj stručnoj i ostaloj zainteresiranoj javnosti, piše nsk.hr

Ujedno je svojevrstan pregled građe vrijedne za istraživanje povijesti, kulture, običaja pojedinih hrvatskih krajeva i mjesta.

Građu zavičajnih zbirki, kao bitnu hrvatsku kulturno-povijesnu odrednicu, čini knjižna i neknjižna građa, tradicionalna i elektronička, analogna i digitalna u fondu hrvatskih narodnih knjižnica koja je tematski i/ili autorski vezana za određeno zemljopisno područje.

Važno je istaknuti da su brojni projekti digitalizacije zavičajne pisane baštine, dijelom opisani i u ovdje zastupljenim radovima, poticaj njezinoj zaštiti, široj dostupnosti i vidljivosti, a tomu će nadamo se pridonijeti i ovaj Zbornik.

Pjesnik, pripovjedač, putopisac i kolumnist Ivica Jembrih Cobovički prihvatio se zahtjevna i delikatna posla: prepjevati strane i domaće pjesnike na „kajkavski hrvatski dijalektuš“.

Kako sam ističe u uvodnoj riječi, Gazophylacium Ivana Belostenca bio mu je poticaj. Okruživši se rječnicima stranih jezika, dao se na mukotrpan posao prevođenja i kreiranja prepjeva. Tako je nastala neobična i originalna antologija-zbornik, s više od stotinjak pjesama kronološki poredanih prema godinama nastanka (1966–2009–2011), piše Culturenet.hr

Uz latinske verzušare Katula, Tibula i Propercija našli su se tu Goethe, Jesenjin, Puškin, Ljermontov, Pasternak, Gabriela Mistral, Lorca, Baudelaire, Prevert, Dante, Petrarca, Ungaretti, Quasimodo, Heine, Rilke, Shakespeare, Byron i još mnogo drugih pjesnika u tom čudesnom poetskom suživotu, od Europe do Novog Zelanda.

Autorova želja da osjeti kako će „poneka pjesma“ zazvučati na kajkavskom narječju počela je od igre i traženja primjerenih riječi i sintagmi.

I tako se kajkavski materinski idiom našao u svijetu književnosti, dokazavši umijećem Ivice Jembriha, autora knjige, da se njime može izreći sve!

„Na ten svietu ne živiju vredneši i manje vredneši jeziki“, poručuje nam pjesnik i prevoditelj, „jezikišće koteroga sam človek razme, more i drugi človek razmeti.“ (Vijenac)

O knjizi, govorit će dr. sc. Joža Skok i mr. sc. Ernest Fišer, a poeziju će čitati dramska umjetnica Ljiljana Bogojević. Voditeljica Tribine DHK je Lada Žigo.

Naime, u 80 gradova i mjesta muzeji, galerije i srodne ustanove u kulturi od 18 sati do sat poslije ponoći nudile su (27. siječnja) atraktivan program na 180 lokacija.

U Splitu je bilo 39.000 posjetitelja Noći muzeja 2012, 26.000 u Rijeci, 22.000 u Zadru, 13.000 u Osijeku, 8.700 u Varaždinu, 8.000 u Dubrovniku, 7.700 u Puli, 2.700 u Koprivnici, 2.600 u Čakovcu i Slavonskom Brodu, 2.200 u Karlovcu…

>>U Noći muzeja izložbene postave razgledalo je 8.705 posjetitelja

U najbrojnijim i najvećim, zagrebačkim muzejima, bilo je 160 tisuća posjetitelja, a od tog broja najviše njih bilo je u Muzeju suvremene umjetnosti (16.000).

Po prvi put u Noć muzeja uključili su se Buzet, Jasenovac, Kumrovec, Metković, Senj, naš Varaždin, Vis, Sutivan i Hvar.

Brojnu publiku privukle su atraktivne izložbe, ali i popratna događanja : pedagoške radionice, predavanja, okrugli stolovi, stručna vodstva, performansi, recitali i koncerti, filmske i video projekcije, modne revije i drugo.

U odnosu na prošlogodišnju, Noć muzeja 2012 organizirana je u većem broju gradova i mjesta (13 više u odnosu na prošlogodišnju Noć muzeja) i na većem broju lokacija (na 20 deset lokacija više negoli prošle godine).

Izvor: hrmud.hr

Režiju i scenografiju predstave koja počinje u subotu u 19:30 sati, potpisuje autor Ivan Goran Vitez, a kostimografkinja je Ana Trišler. U predstavi nastupaju: Pero Juričić, Ankica Dobrić, Ivan Glowatzky, Ivica Pucar i Iva Visković.

Ispod blještavila Santa Barbare, ispod Esmeraldine ljepote, ispod egzotike Šeherezade, ispod ponosa Ratkajevih, krije se okrutan svijet, svijet intriga, svijet u kojem nikada ne znate što donosi sutra.

Svijet je to u kojem proizvod smije trpjeti, ali proizvodnja nikada. Svijet je to snimanja telenovela.

Sve što se događa junacima spomenute predstave može se preslikati i na našu današnju, često puta virtualnu društvenu i političku zbilju.

Uđite u taj svijet i otkrijte sve njegove tajne, a predstava će vas zasigurno nasmijati ali i zamisliti.

Pisac i redatelj Ivan-Goran Vitez već je afirmirani filmski stvaralac. Njegov kratki film “Posljednja pričest” proglašen je najboljim filmom na Zagreb film festivalu 2005.

Dodajmo i to da su njegov igrani film „Šuma summarum“  filmski kritičari proglasili filmom 2010. godine.

Izvor: hnkvz.hr

Autor progovara i o demokratizaciji nas kao osobe, naših međusobnih odnosa, našeg razgovora i razmišljanja, o karakteristikama i preduvjetima stvarne demokracije, te donosi kratki prikaz demokratskog ponašanja iz pera poznatih filozofa, piše culturenet.hr

Inače, spomenuta knjiga je nastala sabiranjem tekstova o demokraciji i našem ponašanju u njoj, koje je autor objavljivao u kolumni “Abeceda demokratskog ponašanja dr. Pavla Brajše” u tjedniku Glas Koncila.

Jednostavnim, svima pristupačnim jezikom, autor prikazuje mnoge komunikacijske mehanizme koji dovode do bolje komunikacije i dijaloga.

Istodobno svojom analizom raskrinkava mnoge „lažne dijaloge“, posebno na društvenoj i političkoj sceni, pri čemu upozorava na sve one komunikacijske stilove kojima se u svakodnevnoj, ali i javnoj komunikaciji služe nedemokrati i autokrati.

Cijelom se knjigom proteže ideja da je svrha demokratskog ponašanja učiniti život boljim i kvalitetnijim, kako sebi samima, tako i drugima s kojima živimo.

Na kraju knjige nalazi se dodatak koji služi kao kratki „memento“, tj. podsjetnik za uspješno demokratsko ponašanje, kako u javnom, tako i u privatnom životu.

O autoru:

Pavao Brajša (Zagreb, 1933.), psihijatar, psihoterapeut i komunikolog, diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Specijalizirao je neurologiju i psihijatriju i doktorirao iz područja obiteljske psihijatrije. Cijeli svoj radni vijek proveo je kao psihijatar u Varaždinu, gdje i sada živi. Kao znanstveni suradnik predaje na sveučilištima u Zagrebu, Mariboru, Varaždinu, Ljubljani i Grazu.

Osnovao je nekoliko bračnih i obiteljskih savjetovališta u Hrvatskoj. Radi kao edukator i supervizor grupnih, obiteljskih i bračnih terapeuta. Vodi komunikacijske treninge za pedagoške radnike, menadžere i ostale građane u Hrvatskoj i Sloveniji. Dosad je napisao četrdesetak knjiga.

Naredne izvedbe Komedije o loncu bit će u četvrtak, 9. veljače u 10 i 19:30 sati u Karnevalskom šatoru u Putuju, 17. veljače u 19:30 sati na Velikoj sceni u povodu Prešernovog dana i u povodu programa Fašnik u kazalištu u utorak 21. veljače u 19:30 sati također na Velikoj sceni HNK u Varaždinu.

Komediju o loncu režirao je Boris Kobal, prevoditelj je Kajetan Gantar, scenografkinja i kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov, skladatelj Uroš Rakovec, a lektor za slovenski jezik Simon Šerbinek.

Prevoditeljica sa slovenskog jezika na kajkavski, dramaturginja i lektorica za hrvatski jezik je Vesna Kosec-Torjanac, a asistentica redatelja Ksenija Krčar.

U predstavi nastupaju: Branko Šturbej, Nancy Abdel Sakhi, Marija Krpan, Marinko Prga, Barbara Rocco, Ozren Opačić, Mitja Smiljanić, Ivica Pucar, Zdenko Brlek i Darko Plovanić.

Komedija tipova i intrige, rađena u koprodukciji Mestnog gledališča Ptuj i Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu, igrat će se na kajkavskom jeziku, uz jednu ulogu na dalmatinskom dijalektu, dok će ulogu škrtoga Eukliona igrati poznati slovenski glumac Brane Šturbej.

Naravno, na slovenskom jeziku. Dijalog dvaju jezika, dovoljno sličnih da se razumiju, dovoljno različitih da nastanu nesporazumi, doprinosi nadgradnji komedije u smislu aktualizacije susjedskih odnosa, Slovenije kao članice EU i Hrvatske kojoj članstvo tek predstoji.

Robert Plemić jedini tumači samo jedan i to glavni lik navodno ružnog inženjera Lettea dok mu u paranoji asistiraju Barbara Rocco, Ivica Pucar i Mitja Smiljanić.

Dubravko Torjanac već se specijalizirao za vrsne prijevode njemačkih literata, a naša sugovornica Vesna Kosec Torjanac kao dramaturginja i asistentica redatelja dala je značajan doprinos varaždinskom uprizorenju ovoga suvremenog njemačkog klasika.

Kako biste definirali ovaj komad modernoga njemačkog autora? Najavljivana je kao crna komedija iako humor poprima čak i groteskne razmjere.

Mayenburgov Ružni pripada tzv. novoj europskoj drami, kako se najčešće naziva suvremeno kazalište nakon 90-ih godina 20. stoljeća koja nastaje u Velikoj Britaniji gdje dramski pisci kao što su Sarah Kane i Mark Ravenhill izazivaju pravu revoluciju u kazališnim krugovima. Njihova dramaturgija se „izvozi“ na vodeće europske kazališne festivale, a europski dramski pisci odgovaraju na njihove drame originalnim i osebujnim dramskim tekstovima. Iako predstavnici nove europske drame u svojim tekstovima ponekad upotrebljavaju slične teme ili strukture, svaki od njih, primjerice Marius von Mayenburg iz Njemačke, Biljana Srbljanović iz Srbije, Nikolaj Koljada iz Rusije, Jan Fosse iz Norveške, Lars Norén iz Švedske, Dejan Dukovski iz Makedonije itd., kreira drame na osnovi svog specifičnog iskustva i društva iz kojeg dolaze i u kojem žive. Javlja se cijeli niz mladih dramskih pisaca koji munjevitom brzinom ruše kazališne konvencije te nakon prevlasti redatelja u središte priče ponovno dolazi dobar dramski tekst u kojem nema hijerarhije likova (glavni – sporedni), kao ni podjele na pozitivne i negativne. Karakterizira je realističnost, brutalnost, izravnost, provokativnost, pa nerijetko recipijent doživljava šok ili tjeskobu. Fabula teče linearno ili je niz fragmentarnih priča. Vrijeme je rijetko naznačeno, a mjesto radnje uglavnom stan, dio kuće, bračni krevet, bolnica itd. Česta su eksperimentiranja jezikom i formom. Teme nove europske drame nisu opće ni „velike“; uglavnom su to privatne frustracije pojedinca u društvu, razočaranost, nemoć, pasivnost. Mayenburgov Ružni bavi se pitanjem identiteta, odnosno nemogućnosti uspostavljanja identiteta u globalizirajućem kapitalističkom potrošačkom društvu u kojem svaki čovjek ima svoju tržišnu markicu, svoj bar kod. Sveden je na dekoriranu robu.

Drama je slojevita, pa uz glavnu temu identiteta suvremenog čovjeka u prvi plan iskače estetska kirurgija,  kojom se postiže ugled i uspjeh u društvu. Uspjeh pak jamči novac, novac omogućava da čovjek bude lijep, a ljepota garantira uspjeh. Pritom estetika nema nikakve veze s etikom. Seks je odvojen od ljubavi, a jedina vrijednost je profit Odavno su, npr., na izložbama automobila uz limene ljubimce postavljene obnažene ljepotice zbog uspješnije prodaje, samo to više ne primjećujemo kao nešto neobično. Sve rašireniji slučajevi mobinga, također je jedna od tema teksta. Ovaj tekst skreće pažnju na našu neposrednu okolinu i nas same. Kad se to neposredno podastre publici, uz duhovit dijalog, smiješak je moguć, ali ostavlja gorak okus. Teško je žanrovski odrediti ovakav tekst, ali je on prije groteska no crna komedija.

Što vas je nagnalo da se prihvatite baš tog teksta?

Tekst je napisan 2007. godine, a odličan prijevod Dubravka Torjanca tiskan je u časopisu Kazalište 2008. Prevoditelj, ujedno i redatelj, odaslao je Ružnog na 20-ak kazališnih adresa i, očito, nitko nije prepoznao potencijal u njemu, ili ga nitko nije pročitao. Takvi tekstovi trebaju se igrati dok su vrući. Na sreću, upoznala sam Jerneja Kobala, mladog redatelja iz Ljubljane, koji je pokazao interes da se taj komad postavi u Varaždinu. Uz odobrenje i dano povjerenje ravnateljice, gđe Jasne Jakovljević, s veseljem smo se prihvatili izazova. Osobno, tekstom sam bila oduševljena čim je preveden, najprije zbog tematske višeslojnosti i zbog mogućnosti kreativne glumačke interpretacije.

Iz kojih intelektualnih i teatarskih krugova dolazi pisac?

Marius von Mayenburg već spada u suvremene dramske klasike. Njegovi se komadi izvode na mnogobrojnim svjetskim pozornicama. Rođen je 1972. godine, a uz Ronalda Schimmelpfenniga, Davida Gieselmana i dr., jedan je od najuspješnijih njemačkih dramatičara mlađe generacije. Mayenburg je kućni dramaturg, autor, prevoditelj i redatelj Schaubűhne am Lehniner Platz u Berlinu, u kojem često radi s čuvenim redateljem i umjetničkim voditeljem Thomasom Ostermeierom.

Glavni junak Lette, izumitelj specijalnog utikača, ima problem s licem. Svi tvrde da je izuzetno ružan. Ta navodna ružnoća osnovni je pokretač dramske radnje. Zašto bi u današnje vrijeme ružno lice trebalo biti problem za jednog uspješnog inžinjera?

Ne bi trebao biti, ali jest. U metaforičnom, ali i doslovnom smislu. Proizvode prodaje ambalaža. Mediji nas obasiplju s reklamama proizvoda koji će nam u najmanju ruku promijeniti život ukoliko ih kupimo. Prezentacije savršenih proizvoda koriste indoktrinacijski  retorički diskurs, a prezentira se doslovno sve. Tako i Lette, izumitelj specijalnog „utikačkog spoja“, da bi se on prodao, treba pred stručnom publikom u najboljem svjetlu predstaviti taj proizvod. Pritom, sam proizvod je „neugledna stvar“, stoga prezentacija postaje sama sebi svrhom, pa prezentator ružnoga lica ne može „usisati sve poglede“ i manipulirati potencijalne kupce svojim nastupom.

Stoga je Lette prisiljen promijeniti svoje lice na kirurškom stolu, što mu donosi novac i ugled. Problem nastaje kad se u sve većem broju pojavljuje njegovo novo lice na „drugim nositeljima“, pa porastom konkurencije cijene padaju. Lette gubi posao, ženu i identitet. Sigurna sam da svatko od nas iz prve ruke može navesti primjer nekog Lettea koji je u poslovnom okruženju pristao na kompromis, potiskivanjem svojega mišljenja i povlađivanjem nadređenima u strahu za gubitkom posla, ili je diskriminiran u nekom drugom smislu: spolnom, rodnom, vjerskom, rasnom.  Lijepa, atraktivna i mlada lica uvijek su u prednosti pred onima koja to nisu.

Tekst je dramaturški složen tako da gledatelj prati udvostručavanje čak i utrostručavanje uloga. Kako je redatelj u takvoj podjeli uspio očuvati integritet predstave, a i pozornost gledatelja?

Dramaturška struktura s višestrukim ulogama pravi je glumački izazov. Ona zahtijeva povećanu pažnju publike, tim više jer se promjene u linearnom tijeku dramske radnje zbivaju in medias res, unutar replike, bez ikakve izvanjske promjene lika ili scenskog prostora. Na početku to publiku zasigurno zbunjuje, sve dok se ne prihvati kôd igre. Tih dvadesetak „rezova“ trebalo je napraviti vrlo vješto kako ne bi došlo do zabune, što bi dovelo do neprohodnosti recepcije, a time i do neuspjeha predstave. Glumce je već na čitaćim probama intrigiralo kako će to na sceni funkcionirati, jer su se mahom prvi put susreli s takvom vrstom teksta.

Budući da prije početka proba nisu poznavali redatelja, pitali su se može li mlad redatelj s relativno malo kazališnog iskustva s lakoćom riješiti dramaturške zadatosti teksta na sceni. Već je na prvim probama bilo jasno da je Jernej Kobal izuzetno pripremljen za posao i svojim je sigurnim i poticajnim nastupom ulio potpuno povjerenje, što je glumcima omogućilo opušteno kreativno istraživanje u radu.

Zašto bi varaždinskoj publici predstava mogla biti zanimljiva?

Zbog svih ranije navedenih stvari: to je suvremena priča o suvremenom društvu i pojedincu u njemu. Simptomi koje nam Mayenburg podastire lako su prepoznatljivi i u Varaždinu, koji u doba elektronskih medija postaje dionikom svih pozitivnih i negativnih globalizirajućih zbivanja. Danas se 90 posto komunikacije odvija putem ekrana (TV, mobitela, računala…), pa i virusi (mode, konzumerizma, nepotizma, plastične kirurgije…) istom brzinom napadaju čovjeka u Berlinu i u Varaždinu. Mayenburg ne nudi lijek, naprotiv, čini se da rješenja nema, pa gledateljima zbog apokaliptičnog tona može ostati talog nelagode. Zbog svoje strukture drama nesumnjivo drži pažnju gledatelja, duhovite situacije olakšavaju protočnost, da bi tragika ljudske nemoći kulminirala na kraju, a gledatelj kući otišao s pitanjima o sebi i svijetu u kojem živi. Do sada je publika odlično primila predstavu, a ono što me posebno veseli jest povećan interes mladih.

Državni arhiv u Zagrebu već dugo surađuje i razmjenjuje stručna iskustva s Pokrajinskim arhivom Maribor, Zgodovinskim arhivom na Ptuju, Zgodovinskim arhivom Celje, Državnim arhivom u Varaždinu i Državnim arhivom za Međimurje.

Jedan je od rezultata te suradnje Ugovor o sudjelovanju na zajedničkom projektu koji su ravnatelji spomenutih šest arhiva potpisali u Ptuju 26. veljače 2011. godine.

Na izložbi će biti predstavljena turbulentna povijest pograničnih gradova i trgovišta na osnovu gradiva pohranjenog u spomenutim arhivima, te povijest šest gradova u kojima su danas sjedišta arhiva.

Varaždin je predstavljen s nekoliko veduta Julija Merlića, te isprava poput Povlastice Andrije II. Varaždinu koja je izdana stanovnicima naselja 1209. godine, kao prvom povlaštenom gradu na području srednjovjekovne Slavonije.

Varaždinci njome dobivaju od kralja Andrije pravo na svog suca kojega nazivaju rihtardus.

Temeljem njezinih odredb,i naši preci sami, bez županova čovjeka skupljaju porez, njome se utvrđuju pravne osnove raspolaganja imovinom i pravo seljenja, carine, izvoz, te donose međe posjeda stanovnika Varaždina.

Izložba je zamišljena kao putujuća i obići će sve predstavljene gradove i trgovišta na hrvatsko-štajerskoj granici, pa tako i Varaždin.

Pored Damira Hrelje, autori izložbe i kataloga su dr. Borut Batagelj, Jurica Cesar, Mojca Horvat, Branka Molnar, Jasna Požgan, Ana Tuk, dr. Dejan Zadravec i dr. Aleksander Žižek.

Komedijin mjuzikl prvi je put u Varaždinu izveden 1974. godine i za njega je vladao nezapamćen interes. Zahvaljujući njemu, prvi su put prodana sva pomoćna sjedala varaždinskog HNK, a zapamćeno je i to da je stotinjak posjetitelja moralo u predstavi uživati stojeći.

Praizvedba ovog mjuzikla, u režiji Vlade Štefančića, bila je 28. prosinca 1971., a svečana premijera 7. siječnja 1972. U glavnim su ulogama bili Sanda Langerholz Miladinov kao Nina Filipovna, Boris Pavlenić kao Griša, Richard Simonelli kao Stenli i Vlado Krstulović kao Larry.

U ostalim ulogama su nastupili Ivona Grünbaum / Smiljka Bencet (Marfa), Lukrecija Brešković (Brigadirka) , Josip Fišer (Samuel) i drugi, dok je orkestrom ravnao Ferdo Pomykalo, piše culturenet.hr

Prometnuvši se odmah u veliki hit, „Jalta“ je na repertoaru Kazališta „Komedija“ bila do 1995., a gostovala je širom bivše države (u Sloveniji na ljubljanskim Križankama čak 17 puta!), zatim 14 puta u Italiji.

U Zagrebu je, osim na Kaptolu, „Komedija“ predstavu  izvodila i u Hrvatskom narodnom kazalištu, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, velikoj dvorani Doma sportova, i na Zagrebačkom velesajmu…

Redatelj je isti kao i 1971. – Vlado Štefančić, a dirigenti su Veseljko Barešić i Krešimir Batinić..

U dupko ispunjenom prostoru caffe bara Sloboda na istoimenom stadionu u Varaždinu zbirku pjesama Đorđa Klisurića pod naslovom “Za javnost ” predstavio je recenzent knjige i  uvaženi hrvatski pjesnik Ivica Jembrih Cobovički.

Uz njega predstavljanju knjige su nazočili novinar Milan Janjetović, dramska umjetnica Ljiljana Bogojević i predstavnik izdavača TIVA Tiskare Zvonko Kušter.

Kod predstavljanja knjige i autora recenzent i urednik izdanja Ivica Jembrih je istaknuo da se “pjesnik rađa s univerzalnom supstancom u genima Božje riječi“, koje Đorđe zasigurno ima .

Đorđe Klisurić  je hrvatski branitelj rođen u Varaždinu 1957. godine. Poezijom se bavi samozatajno od  najranije mladosti.

Svoje je pjesme dosada objavljivao u časopisima Dvoje, Reporter i Nada pod punim imenom i pseudonimom.

Piše pretežno ljubavne i domoljubne pjesme. Njegove pjesme,  iako se na prvi mah čine jednostavne za čitanje, naprosto  pršte od emotivnog naboja.

Prisutni na promociji prve pjesničke zbirke Đorđa Klisurića mogli su se, nakon nekoliko  odrecitiranih pjesama od strane Ljiljane Bogojević,  uvjeriti u to.

Predavanje će u multimedijalnoj dvorani palače Herzer održati Ivan Obadić, asistent na Katedri za opću povijest prava i države na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Ivan Obadić je diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2006., pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu 2007. godine, a 2008. je magistrirao povijest međunarodnih odnosa na The London School of Economics and Political Science.

Sada pohađa doktorski studij iz europskog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Autor je više radova iz različitih područja, od pitanja izbjegličkog prava i međunarodnih nevladinih organizacija, politike Europske zajednice prema raspadu Jugoslavije, do odnosa Hrvatske i Europske unije kao i tema iz povijesti grada Varaždina.

Također, održao je izlaganja na nekoliko međunarodnih znanstvenih konferencija i skupova, posljednje na konferenciji “Cooperation and Integration in Europe in the 1970s” na European University Institute u Firenci u prosincu 2011.

Ivan Obadić će na predavanju govoriti o međunarodnom položaju Jugoslavije u vrijeme detanta i jugoslavenskoj politici prema procesu zapadnoeuropske integracije do 1980. godine i potpisivanja Sporazuma o suradnji sa EEZ-om.

Posebno će se sagledati i politika zapadnoeuropskih sila i Europske zajednice prema Jugoslaviji kao i razlozi uspostavljanja bliske trgovinske i ekonomske suradnje, ali suradnje i na ostalim područjima sa Beogradom.

Predstavljeni su raznovrsni muzeji iz cijele Hrvatske – arheološki, etnografski, prirodoslovni, umjetnički, povijesni, gradski, tehnički i drugi, a autorice su između ostalih u projekt uključile Dvor Trakošćan i Muzej Međimurja.

Čitajući ovaj vodič djeca i svi zainteresirani upoznat će se s bogatom i raznovrsnom baštinom koja se čuva u našim muzejima i poželjet će krenuti u pustolovinu, piše culturenet.hr

Ova knjiga omogućuje čitateljima da upoznaju hrvatske muzeje, ali i da nauče kako je pojedini muzej dobio ime ili kada je otvoren prvi muzej.

Naučit će mnoge nove riječi jer se na kraju knjige nalazi pojmovnik koji objašnjava sve strane i stručne pojmove na koje mogu naići u knjizi.

Oni koji još to ne znaju, naučit će smije li se u muzeju fotografirati te što je sve dopušteno ili zabranjeno raditi u muzejima.

Svaki muzej je zastupljen  s istim brojem stranica, a razlog tome jest što ova knjiga nema namjenu valorizirati muzeje prema njihovoj veličini, tradiciji ili nekim drugim kriterijima, već predstaviti djeci različitost muzejske baštine u Hrvatskoj.

Djelati drvo i klesati kamen naučio ga je otac, da bi kasnije studirao u Beču i Parizu, gdje se sprijateljio s Augusteom Rodinom, pod čijim je utjecajem stvarao plastike s impresionističkom slikovitošću.

Kasnije se okreće monumentalnosti, te je u vrijeme između dva rata isklesao čitav niz monumentalno stiliziranih likova, odbacujući sve nepotrebne pojedinosti.

Našem Varaždinu, glasoviti je umjetnik poklonio 1931. godine skulpturu Grgura Ninskog.

>>Varaždinski Grgur Ninski danas slavi svoj (tek) 80. rođendan

Rad mu se odlikuje snažnim naturalizmom, emocionalno je nabijen i karakterizira ga izrazita jednostavnost.

Tijekom Drugog svjetskog rata živio je u Velikoj Britaniji, da bi kasnije emigrirao u SAD.

Od 1955. bio je profesor kiparstva na sveučilištu Notre Dame u američkoj saveznoj državi Indiani, gdje je i preminuo 16. siječnja 1962.

Umjetnik je svoj narod zadužio neprocjenjivom ostavštinom darujući mu 1952. godine obiteljsku kuću i atelijer u Zagrebu, obiteljsku vilu s atelijerima u Splitu, sakralno-umjetnički kompleks Kaštelet-Crikvine u Splitu i Crkvu Presvetog Otkupitelja – grobnicu obitelji Ivana Meštrovića u Otavicama, te brojna umjetnička djela.

Sve to, temelj je, danas bogatog umjetničkog fundusa Ivana Meštrovića.

Dodajmo i to da su povodom obilježavanja 50. obljetnice smrti velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića od ponedjeljka, 16. siječnja, Muzeji Ivana Meštrovića organizirali izložbu “Meštrovićeve Crikvine” te predstavljanje istoimene knjige autorice Maje Šeparović Palada u Galeriji Meštrović Kaštelet-Crikvine u Splitu.

Nova predstava varaždinskog HNK upozorava na današnju bolnu opsjednutost izgledom, ljepotom i mladošću. U današnjem pojednostavljenom svijetu u kojem je sve manje prostora za osjećaje, stremljenje k istom idealu vodi do gubitka identiteta.

Marius von Mayenburg, rođen je u Münchenu 1972., a slovi za jednog od najprodornijih njemačkih autora mlađe generacije, piše Culturenet.hr

U svom tekstu Ružni tematizira tri želje, gotovo opsesije, koje danas kroje društvene događaje i sudbinu pojedinca: želju za bogatstvom i tržišnim uspjehom, želju za lijepim i mladim izgledom te želju za jedinstvenosti i individualnosti.

Postavlja pitanja karijerizma, ponosa, standardizacije i pseudoindividualnosti na prvi pogled kao glavne teme, odnosno kritiku visokog kapitalizma…

U igri se tkaju i prelijevaju prizori i različite uloge istih glumaca, a glumci Robert Plemić, Ivica Pucar, Barbara Rocco i Mitja Smiljanić, vođeni redateljem Jernejem Kobalom, s osobitim veseljem suočili su se s dramaturški izazovnim dramskim predloškom.

Inače, predstava je na repertoaru Kazališta 21., 22. te 29. siječnja, s početkom u 20 sati.

Varaždin: Slučaj Varaždin.

Piše: Ivan Mesek

U tekstu ću dati pregled aktivističke prakse u posljednjih nekoliko godina u Varaždinu, a završno  ću uzurpirati prostor za govor u prvom licu jednine, zbog kompleksnog iskustva na poziciji –  aktivizam, aktivist, “pozicija” (imati moć) i kontrapozicija.

Manje sredine, kao što je Varaždin, pate od raznorodnih simptoma uvjetovanih činjenicom da se radi o manjim sredinama. Kulturne i umjetničke događaje organiziraju  većinom ustanove u kulturi, udruge i inicijative koje i ne bi postojale bez jedinica lokalne samouprave. Kako je ta jedinica često njihov osnivač, to je naravno i njena zakonska obaveza i njen javni interes.

No, iz te činjenice proizlazi i osnovni problem: neko jače aktivističko djelovanje upereno prema “centrima moći” koji diktiraju smjernice javnog života, bilo bi kontraproduktivno, s obzirom da su ti centri moći u velikoj većini izuzetno tašti i ne podnose ni satiričku kritiku.

U manjim sredinama, gdje je još uvijek politika na prvom mjestu, a tek na drugom struka i dugoročni strateški planovi, nije nimalo uputno zamjerati se osobama o kojima direktno ovisi djelovanje i opstojanje samih aktera u umjetnosti. Nevladine organizacije i inicijative su preslabe jer ne mogu računati na financiranje iz drugih izvora (fondacija, sponzora), što bi im dalo nezavisnu poziciju za aktivističko djelovanje, ili je takvo financiranje zaista simboličko.

Nadalje, da bi bilo kakav aktivizam mogao postojati, građani koji žive u određenoj sredini trebaju dobiti adekvatan uvid u stanje različitih razina javnog života koje su od njihovog vitalnog interesa. Za navedeno je potrebno imati i kvalitetne medije koji kritički i argumentirano predstavljaju određene sfere društvenog života.

Često u lokalnim sredinama tome nije tako. Opet iz istog razloga: utjecaj “centara moći”. I mediji djelomično ovise o “dobroj volji” politike, pa stoga neke prevelike kritike i otvaranje problematičnih tema nije ni uputno.

Ogroman faktor je i izostanak građanske inicijative. Čeka se da netko drugi riješi probleme i uvijek je “netko gore” kriv za sve. A kada trebaju dati vlastiti doprinos i pokrenuti se, ljudi se prepuštaju letargiju po principu mlakosti duha volje: “A što ja mogu promijeniti?”

Umjetnički aktivizam tek u tragovima

U  Varaždinu u proteklih desetak godina nije ni bilo nekog snažnijeg umjetničkog aktivističkog djelovanja. Uljuljkan u svojoj višestoljetnoj patini, bogatom naslijeđu i ne tako lošem standardu (u odnosu na neke druge dijelove Hrvatske) dugo je živio u ugodnom samozadovoljstvu.

Početkom 2000-ih dogodio se zamah s jednom novom generacijom koja je došla na vlast. Bila je to ekipa koja je znala vješto pokrenuti  projekte na području privrede, obrazovanja i komunalne infrastrukture. Varaždin je postao prvi grad s jednosmjenskom nastavom, najveća investicijska zona s najnižom stopom nezaposlenosti, obnovila se kompletna gradska jezgra, uspostavio se sustav poticajne stanogradnje, a grad je cijelo desetljeće dobivao nagrade najuređenijeg grada.

Gradsko vodstvo počelo je skupljati vrlo značajne političke bodove, i to velikim djelom i opravdano. U tome nema ničeg nelogičnog, no problem je kada taj motiv prevagne nad dugoročnim i strateškim razlozima za pokretanje takvih programa. Uz vješt marketing Varaždinci su bili uvjereni (a u tome im je pomogla gradska struktura) da su postali gotovo pa izolirani otok do kojega ne dopire  bijeda hrvatske zbilje, te su ispunjeni lokal patriotskim ponosom gotovo plebiscitarno davali podršku takvoj politici.

U takvom samozadovoljstvu građani nisu ni osjećali potrebu za nekim snažnijim umjetničkim aktivizmom koji bi reflektirao socijalno okruženje. Možda se umjetnički aktivizam najviše osjetio kroz formu performansa, u okviru manifestacije Dan performansa pokrenute 2001. godine, i možda zato jer ju je pokrenula nekolicina entuzijasta, i to izvan sustava javnih ustanova.

Pokretač je bila strukovna udruga HDLU Varaždin, a događanje je pokrenuto s ciljem da se varaždinskoj publici predstavi ova, u svijetu odavno etablirana, izvedbena grana. Prvih godina program se bazirao na hrvatskim autorima i projekt se održavao kao “maraton” dan, jednom godišnje u mjesecu kolovozu.

Koncepcija je sljedećih godina nadograđena pozivom autorima iz inozemstva, te se dan proširio na vikend događanje u trajanju od tri dana. Budući da je projekt imao ambiciozne planove, odlučeno je da organizaciju preuzme novoosnovana javna ustanova u kulturi, Galerijski centar Varaždin, jer takvi ozbiljni projekti ipak moraju imati sigurnije izvore financiranja.

Prije dvije godine projekt je nadograđen i programom suvremenog plesa; nije više usmjeren samo na hrvatske autore i održava se pod nazivom PERFORM-D-ANCE. Varaždinska publika, nenaviknuta na ovakvu vrstu umjetnosti, mogla je u zadnjih desetak godina na trgovima i ulicama vidjeti umjetnike koji su je, bar na kratko, izbacili iz njene (malo)građanske uspavanosti.

Već prve godine održavanja festivala performansa, nakon što je Vlasta Delimar izvela svoj performans na sceni Hrvatskog narodnog kazališta, osvanuo je naslov u dnevnim novinama: “Seks skandal u HNK”. A cijeli “seks skandal” odnosio se na činjenicu da je umjetnica izvela svoj poetični projekt Povratak ratnika obnažena. Doživjeli smo čak i prijevode termina performans. Jedan ga je novinar preveo  na hrvatski kao NORČIJANJE iliti glupiranje.

Aktivizam svih dosadašnjih izdanja festivala može se više vidjeti u razbijanju nekih malograđanskih pogleda na to što je umjetnost, a manje u aktivističkoj prirodi pojedinih izvedenih projekata (od njih osamdesetak do sada), iako ih je bilo vrlo aktivnih i provokativnih koji su vrlo direktno tematizirali probleme intime, agresije, crkvenih dogmi.

Spomenut ću kao primjer performans srpskog autora Živka Grozdanića Gere koji je 2010. godine, na trgu Miljenka Stančića, u samom centru povijesne jezgre pustio krv po srpskom ustavu, dok je suradnik i asistent u projektu velikim čekićem razbijao keramičke pločice na kojima su bila napisana imena kosovskih gradova i mjesta, izražavajući tako vrlo oštar stav da sva krv prolivena posljednja dva desetljeća na ovim prostorima proizlazi iz srpskog ustava.

Iste godine autor ovog teksta izvodi performans na glavnom gradskom trgu pod nazivom Živjela neovisnost!. Projekt se sastojao u čitanju naslova iz dnevnih novina preko megafona, i to tekstova koji su tematizirali probleme kriminala, korupcije, ratnog profiterstva, dok je istovremeno kazališna šminkerica puderom prekrivala lice i rane ratnog veterana.

Nakon svakog izgovorenog naslova, autor je uzimao papirnate raznobojne konfete na kojima su bile fotografije ratnih invalida, te ih je uz glazbenu kulisu operete “Grofica Marica” bacao u zrak i publiku.

Bilo je i pojedinih epizoda unutar Hrvatskog narodnog kazališta, za koje možemo reći da su bile aktivističke. Uprizoreno je više tekstova koji problematiziraju određene aspekte suvremenog društva, ili onih u kojima možemo pronaći paralele s problemima današnjice, odnosom moć-pojedinac, odnosima unutar obitelji ili ulogom žene u društvu, no trenutak koji bih unutar repertoara nazvao aktivističkim predstava je Enciklopedija izgubljenog vremena (2011.) u režiji Snježane Banović, a prema tekstu Slobodana Šnajdera.

Tekst je u kritici nazvan i “dramom obespravljenih”, gdje Šnajder kroz lik Gregora Samse, bivšeg radnika propale željezare kojeg posjećuje Smrt, progovara o svoj zbilji aktualnog hrvatskog trenutka, zbilji opterećenoj vječitim pretumbavanjima povijesti, zatočenosti u istoj, garnirano s izopačenostima kriminala, i silovanjima ideologijama koje se gotovo orgijski redaju na “običnom čovjeku”.

Na žalost, naša zbilja daje izuzetno mnogo materijala za aktivizme svih oblika, pa niti ne čudi da bi se mogla napraviti i prava enciklopedija devijacija koje nas godinama okružuju. U većini teksta i njegova prenošenja na scenu varaždinskog kazališta u tome je predstava bila uspješna, no kritika je autoru zamjerila često banalne dosjetke.

Cyber aktivizam, aktivizam na filmu, neumjetnički aktivizam

Prostor koji je svugdje, pa tako i u malom Varaždinu, najviše postao platforma za aktivističku  inicijativu je internet sa svojim mogućnostima direktne ili anonimne komunikacije. Zanemarimo li ogromnu većinu beskorisnih i neargumentiranih lupetanja, dogodilo se i nekoliko kreativnih aktivističkih trenutaka.

Jedan su satiričke grafičke ilustracije i simulacije Željka Tkaleca. Nezadovoljan političkom situacijom u Varaždinu, ali i Hrvatskoj, u maniri koja je posljednjih dvadesetak godina viđena prvenstveno u Feral Tribuneu, on zorno i često vrlo duhovito ističe svoje stavove o mnogim akterima političkog života, a upravo je u tim primjerima njegova kritika najbritkija.

U slučajevima kada koristi  diskutabilne i jednoznačno negativne simbole (npr. predstavljajući kritiziranu osobu kao Hitlera, ili titulirajući je kao pračovjeka), aktivistička je poruka mnogo slabija, jer se srozava na razine prizemnog vrijeđanja, no i direktna u svojoj jednodimenzionalnosti, jer koristi vokabular “ulice”, kao legitiman način izraza revolta.

Kao jedna od značajnijih i kreativnijih građanskih inicijativa u Varaždinu, pojavila se prije nekoliko godina udruga Trash, koja organizira istoimeni filmski festival. I u ovoj se inicijativi, prvenstveno usmjerenoj prema zabavi i dobroj zezanciji, našlo prostora za vrlo inteligentan oblik aktivizma jer organizatori, i sami producirajući amaterske filmove trash poetike, razrađuju scenarije koji se reflektiraju na aktualnosti u društvu.

Primjer je glavni kreativni mozak, Jurica Hižak, koji sa suradnicima u filmu Prekažnjavanje  iz 2009. godine kao najvećeg negativca definira dr. Valentinea, moćnog bankara. Cijeli film, u borilačkoj maniri obračunava se s bankarskim establišmentom. U drugom filmu Sun tzu iz 2010.godine Hižak kao okosnicu radnje koristi autobiografsku frustraciju profesora visokoškolske ustanove. Radnja prati borbe dviju borilačkih škola, izražavajući time svoj stav o komercijalizaciji obrazovanja.

Ono što je ovdje vrijednost i naznaka aktivizma upravo je potreba i želja običnih, gradskih “dečkiju” da bez ikakvog formalnog estetskog znanja i edukacije iskoriste medij filma, kako bi izrazili svoj stav i kritiku.

Izražavanje aktivističke ideje kroz umjetnost autoru daje ugodnu i lako branjivu poziciju da “se radi o umjetničkoj slobodi”. Iako oblikovana umjetničkim sredstvima poruka može biti bolje sročena, ona na taj način gubi izravnost protesta kakav možemo vidjeti kada kreativnost koriste aktivisti, ne-umjetnici, svi oni koji protestiraju.

Kako je posljednje godine politička situacija u Varaždinu postala zaoštrenija, tako se pojavilo sve više direktnih protestnih inicijativa, koje su imale i svoje sjajne kreativne trenutke. Jedan je bio za vrijeme antivladinih demonstracija u Varaždinu u proljeće 2011. godine, kada su demonstranti imali lice prekriveno maskom s likom tadašnjeg gradonačelnika Varaždina, te na taj način izrazili svoju kritiku i stav koristeći ideju “Svi smo mi…”, već viđenu u Hrvatskoj, no ovdje s ironijom i sarkazmom.

Aktivizam iz moje perspektive: aktivizam s pozicije “vlasti”

Sada bih se zadržao na vlastitom iskustvu s umjetničkim aktivizmom iz perspektive umjetnika koji se pojavio na “drugoj strani”, onoj koju umjetnici aktivizmom kritiziraju, na poziciji aktivne politike, pozicije moći i direktnog utjecaja na definiranje društvene zbilje, na poziciji zamjenika gradonačelnika zaduženog za kulturu, funkciji koju sam obnašao nešto više od tri  godine.

Kod umjetnika se politika većinom javlja kao tema njihove umjetnosti. Ja sam pokušao napraviti inverziju uobičajene postavke: u politiku unijeti kreativnost, umjetnost. Vraćam se na pitanje s početka teksta: je li pozicija umjetnika aktivista oprečna poziciji iz koje se diktira politička zbilja? I je li odluka da se direktno “iznutra” pokuša promijeniti tu zbilju, radije nego da ju se s pozicije promatrača kritizira, “bogohuljenje” i kompromitiranje umjetničke pozicije?

Kao umjetnik, rastao na fluksusovskim načelima povezivanja umjetnosti i svakodnevnog života, smatrao sam da je doprinijeti da Varaždinci u svojem gradu mogu slušati Boba Dylana uživo čin jednakovrijedan bilo kojem mom umjetničkom radu. Ono što je bilo simptomatično u ovom iskustvu nije samo moja uloga kao umjetnika na tom mjestu, već reakcija okoline, pa čak i kolega umjetnika. Upravo je i to iskustvo jedan doprinos aktivizmu, u zemlji i sredini gdje su umjetnici s obiljem predrasuda smatrani “boemima”, luđacima, gotovo zabavljačima, a često i “niš koristi”.

Samo moje imenovanje na to mjesto kod mnogo je ljudi izazvalo reakciju: “ali on je umjetnik”. Bez obzira na to što titulu umjetnika nisi stekao samoproglašenjem, već studijem na Akademiji likovnih umjetnosti, poslijediplomskim studijem u Münchenu i stjecanjem titule magistra u 27. godini života, prema shvaćanjima prosječnog građanina, umjetnici su talentirane osobe koje su se takve rodile i za postajanje umjetnikom nije potrebna nikakva edukacija.

Isto tako, reakcija je nekih kolega bila sljedeća, prilično cinička: “Pa, što ćeš ti tamo? Pa, mi smo umjetnici, politika nije za nas, mi smo slobodnjaci”. Slobodnjak ili jesi ili nisi. Ako si istinski kreativac, slobodan u glavi, onda ćeš to biti i kao političar. A onaj tko nije tako slobodan i nema potrebu kreativnog djelovanja u bilo kojem okruženju može biti apsolutan umjetnik, ali njegova će umjetnost figurirati na  razini suhoparnog pamfleta.

Bilo mi je bitno da ne izgubim vlastitu perspektivu kreativca slobodnog razmišljanja, da ne upadnem u kalup stereotipa. Stoga sam, uz sve što nosi takav posao, koristio tu poziciju da pokrenem kreativne inicijative. Po čemu one nisu aktivističke? Je li aktivizam samo situacija kada netko nešto kritizira s položaja “opozicije”?

Svaka situacija može biti i jest veliki kreativan izazov. Umjetnici koji su slobodni u svakoj će životnoj situaciji pronaći mogućnosti kreativnog odgovora. Tako sam i ja – osim što sam se bavio poslom za koji sam bio stručno educiran, te tako bio i u stanju konkretno pomoći oko kulturne politike – koristio poziciju i za različite kreativne inicijative, aktivizam s pozicije “vlasti”. Navest ću samo nekoliko primjera:

U eri napada “cajkama” i opasnosti da ni Varaždin neće biti pošteđen, dao sam izraditi majice s prekriženom harmonikom i natpisom: TURBO FOLK FREE ZONE VARAŽDIN. Još uvijek ih Varaždinci ponosno nose kao znak identificiranja s idejom i inicijativom da se izdvojimo kao sredina koja ne podliježe svakodnevnim napadima šunda.

Prije više od četiri godine inicirao sam projekt “GALERIJA NA OTVORENOM” kao projekt koji je po skicama vrhunskih autora avangardne umjetnosti iz regije od jedne bezlične avenije trebao napraviti atrakciju, aplicirajući likovna rješenja na oronule fasade, i na taj način vrhunska djela likovne umjetnosti staviti u životno okruženje ljudi koji vrlo vjerojatno nikada ne bi bili upoznati sa takvim autorima i njihovim djelima.

Nekoliko mjeseci provodio sam projekt pod nazivom Kratodemija (obrnuto od “demokracija”) u kojem sam gotovo svake subote stajao pola sata na balkonu gradske vijećnice držeći transparent, uvijek s novom porukom, a odjeven u odijelo i kravatu –ikonografiju stereotipa političara. Želja je bila inverzija komunikacije VLAST-NAROD gdje se predstavnik vlasti obraća građanima upućujući im protestne poruke, primjerice: “VI STE IZABRALI NAS, A MI NE MOŽEMO VAS”, ili “GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ NIJE ŠPANJOLSKI TENISAČ”.

Bez želje da glorificiram i idealiziram vlastita uvjerenja i djelovanje u tom razdbolju, nekako sam naivno i lepršavo ušao na područje gdje se obično igraju vukovi. Kao da sam u zoološkom vrtu u kavezu s lavovima htio igrati “školice”. Poimanje aktivističkog djelovanja s pozicije “vlasti” doživljavao sam na tragu ruskih konstruktivista nakon Oktobarske revolucije u onom kratkom periodu prosvjetiteljskog doživljavanja vlasti i moći, u kojem su pisali poeziju po fasadama kuća, kako bi je približili radnicima koji inače nikada ne bi pročitali pjesmu.

Budući da je poimanje takvih i ostalih inicijativa bilo, kao i mnogo toga, na tragu političkog skupljanja poena, a ne dugoročnog promišljanja života jedne lokalne zajednice, entuzijazam i razigranost ideja nakon nekog vremena prerasli su u otrežnjenje i razbijanje iluzija. Je li to potvrda teze da politika i pozicija vlasti nisu za umjetnike? Nipošto! Kao i nakon izvedbe nekog umjetničkog djela, iza tog iskustva ostaju izvedeni projekti, potaknute inicijative koje ti nitko ne može uzeti, a koji su ipak donijeli određene pomake.

Kažu da pozicija moći kvari ljude. Netočno. Moć samo pokazuje kakav uistinu jesi.

Praizvedba predstave, nastale prema motivima romana Đure Vilovića Pas Cvilek, dječak Ivek i Dudaš Martin, bila je 31. listopada 2009. godine.

Predstava je osvojila Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji najbolja lutkarska predstavu ili predstavu za djecu i mladež za 2010., a na 13. susretu profesionalnih kazališta za djecu i mlade hrvatskog centra ASSITEJ održanom u Čakovcu od 11. do 15. listopada 2010., osvojila je četiri nagrade uključivši i onu za najbolju predstavu.

Redateljica je Anica Tomić, dramatizaciju i dramaturgiju potpisuje Jelena Kovačić, a glazbu Nenad Kovačić.

U predstavi nastupaju Marija Kolb, Jelena Dokleja, Mario Jakšić, Igor Baksa i Bruno Kontrec.

S tim baletom trupa iz St. Petersburga prvi će puta gostovati u Hrvatskoj, a u Zagrebu su već nastupali s Labuđim jezerom.
-Unazad nekoliko mjeseci imali smo sjajni Lord of the Dance, a sada ćemo godinu otvoriti s Uspavanom ljepoticom. Isti ansambl je lani imao nastup u Zagrebu, s Labuđim jezerom, ostavili su sjajan dojam i već sada imamo i mnogo upita od ljudi koji su bili u Zagrebu, koji žele doći i u Varaždin – kazao je Upravitelj dvorane na Dravi Neven Buljan.

Obitelj buduće balerine Tine Hatlak na balet – besplatno

Organizatori koncerta pripremili su i jedno malo iznenađenje, koje će najviše razveseliti buduću balerinu, mladu 19-godišnju Tinu Hatlak iz Čakovca. Tina inače od malih nogu sanja da postane balerina, a trenutno studira u Moskvi na akademiji Boljšoj. Kako je Tina optutovala natrag na Studij, organizatori će počastiti njezinu obitelj besplatnim iulazom na ovaj baletno-klizački spektakl.

St. Petersburg državni balet na ledu jedan je od bisera Rusije osnovan 1967. godine, a dosad su imali preko sedam tisuća nastupa diljem svijeta.  Ova baletna skupina nudi pravi klasični balet, s klasičnim baletnim kostimima, a koji se izvodi na specijalnom klizalištu. Led neće biti postavljen na parket, već na pozornici.
- Veliki je to izazov, ne samo financijski, već i tehnički, jer nismo dosad slagali led u dvorani. Prema našim dosadašnjim iskustvima, ljudi često prepričavaju događaje,koji se događaju u dvorani, kako je bilo lijepo i super, pa onda drugi iskazuju žaljenje. Pozivam sve da dođu na ovaj spektakl, da ne bi kasnije požalili – ističe Buljan.

A važan dio kvalitetne predstave sigurno će biti i maksimalan komfor i odmor za ruske umjetnike. Poput plesača iz Lord of the Dance, i članovi ansambla iz St. Petersburga bit će smješteni u Golf & Spa Resort Sveti Martin.
- Mogu obećati ispred cijelog tima da ćemo se potruditi biti dobri domaćini. O zadovoljstvu plesača iz Lord of the Dance najbolje govori da su se i duže zadržali kod nas, nego što je bilo planirano. Doma su otišli sa sjajnim dojmovima, nadam se da će i gosti iz Rusije s jednako dobrim dojmovima otići u svoju zemlju. Podržavamo sve atraktivne događaje koje radi Arena Varaždin, nadam se da ćemo se i ubuduće družiti – kazala je Dina Mimić, voditeljica odnosa s javnošću Spa & Sport Resorta Sveti Martin.

ULAZNICE za Uspavanu ljepoticu

Ulaznice za ovaj Uspavanu Ljepoticu koštaju od 150 do 250 kuna za VIP ložu, a mogu se kupiti u sustavu Eventim (www.eventim.hr) te na sljedećim prodajnim mjestima:
VARAŽDIN: Caffe bar Time out, Koncertni ured, Rock Art Caffe i Caffe bar Barfly
ČAKOVEC: Caffe bar Arcus, Radio 1 i Mura Travel
PALOVEC: Domino bar

St. Petersburg državni balet na ledu jedan je od bisera Rusije osnovan 1967. godine.  Ova baletna skupina nudi pravi klasični balet s klasičnim baletnim kostimima a koji se izvodi na specijalnom klizalištu.

Članovi baleta kombinacijom umjetničkog klizanja i klasičnog ruskog baleta osvajaju publiku diljem svijeta, a dosad su imali više od 7 tisuća nastupa na rasprodanim najprestižnijim pozornicama diljem svijeta.  Svaku predstavu ovog čuvenog ruskog baleta prati i bogata kostimografija i rasvjeta.

Državni balet na ledu iz St. Petersburga sastoji se od stotinjak plesača/klizača, a većina njih bili su vrhunski klizači u pojedinačnom te klizanju u parovima gdje su osvojili i brojne medalje.

St. Petersburg državni balet na ledu u Varaždin stiže čarobnim showom  „Uspavanom ljepoticom“. U tom jedinstvenom glazbenom spektaklu, koji će zasigurno privući brojne ljubitelje klasičnog baleta, sudjelovat će 30-ak plesača klizača čuvenog ruskog državnog baleta na ledu.

Ulaznice za ovaj klizačko baletni spektakl se mogu kupiti u sustavu Eventim (www.eventim.hr) te na sljedećim prodajnim mjestima:

VARAŽDIN: Caffe bar Time out, Koncertni ured, Rock Art Caffe i Caffe bar Barfly
ČAKOVEC: Caffe bar Arcus, Radio 1 i Mura Travel
PALOVEC: Domino bar