Bunić je podnio ostavku, a hoće li se oni koji su stvarno krali i varali narodu barem ispričati?

Onog trena kad je Miroslav Bunić završio u zatvoru dobio je stigmu, identičnu onoj kakvu imaju oni koji su doslovno spavali na umjetninama kupljenim našim novcem. No, razlika između varaždinskog poduzetnika koji je gradio status radeći za jednu od najjačih tvrtki u državi i, recimo, Vidoševića itekako postoji...

Miroslav Bunić podnio je ostavku s mjesta predsjednika Uprave Zagorje Tehnobetona. Takav je potez uslijedio nakon što je završio u istražnom zatvoru drugi put u godinu dana, i to zbog istog razloga. Teretilo ga se, naime, da je dao mito kako bi tvrtki Zagorje Tehnobeton osigurao posao. Prvi put akteri afere uz Miroslava Bunića bili su bivši varaždinski čelnici, Ivan Čehok i Zlatko Horvat, dok se drugi put jednog od najutjecajnijih poduzetnika u državi povezivalo s aferom HAC.

>> Bunić podnio ostavku na mjesto predsjednika Uprave Zagorje Tehnobetona

I tako je Miroslav Bunić samo nekoliko dana nakon izlaska iz zatvora mjesto šefa Zagorje Tehnobetona odlučio prepustiti nekom drugom. Kako je i navedeno u priopćenju, bila je to strateška i moralna odluka, za dobrobit tvrtke.

Ta će odluka zasigurno neposredno utjecati i na one koji su se, ni krivi ni dužni, našli u svojstvu žrtvi neuređenog sustava i bezakonja koje se ukorijenilo u svaki kutak našeg društva. Riječ je naravno o radnicima Zagorje Tehnobetona, koji možda nisu bili ni svjesni da bi tvrtka mogla izgubiti sve velike poslove samo iz razloga što je njihov šef bio u zatvoru, a da mu pritom nije ni dokazana krivnja.

Onog trena kad je u medijima objavljeno da je Bunić umiješan u aferu HAC dobio je stigmu, identičnu onoj koju su stekli i oni koji su doslovno spavali na umjetninama koje su kupili novcem naših građana. Jer, teško je isprati ljagu s imena kad vas jednom osude bez suđenja.

No, za razliku od onih koji su spavali na umjetninama, Bunić je dao ostavku. Za razliku od onih koji su u našoj državi vodili institucije za koje, moramo priznati, ni dan danas ne znamo čemu točno služe, a luksuzne vile kupovali našim novcem, on je dao ostavku.

I pustimo sad nagađanja o sumnjivoj privatizaciji Zagorje Tehnobetona i nagađanja o tome kako se ta tvrtka probila na tržište, činjenica je da u Varaždinu imamo utjecajnu građevinsku tvrtku koja je po mnogočemu bila ispred konkurenata, i bilo bi šteta da ta tvrtka krene stopama onih koje su se gasile, zbog ovih ili onih razloga.

>> Miroslav Bunić od mladog inženjera do jednog od najbogatijih u državi

Što se tiče ovih ranije spomenutih, koji su krali i varali, s podsmjehom promatrali one koji su pošteno zarađivali da bi imali što jesti, teško je za očekivati ostavke, a narod traži samo ispriku. I naši Varaždinci traže ispriku od svih onih koji su zbog pohlepe, blago rečeno, otišli krivim putem. Posebno traže ispriku od onih zbog kojih su ili izgubili posao ili onih zbog kojih imaju neriješeno stambeno pitanje. Iako, teško je i za očekivati da će se takvi prepoznati u ovim rečenicama, a još je teže za očekivati da žale što nisu dali ostavke onda kad su institucije ili tvrtke zbog njihovih postupaka počele tonuti.

>> Najobičnije kokošarenje - pravi naziv za desetak godina varaždinske ''hoch politike''

I što očekivati u državi koja je štitila lopovluk? Kome su se mogli požaliti poduzetnici od kojih se tražilo mito? Kome se i sad mogu požaliti građani koji nemaju za mito, kad je mito postala sasvim normalna stvar?

I što možemo očekivati od države u kojoj su se krale milijarde, ili gdje se milijuni troše na razne referendume. I na kraju, što očekivati od države u kojoj su se poremetile moralne vrijednosti u tolikoj mjeri da čak i oni koji mjesečno zarađuju minimalac ni ne trznu na neku od novih afera, jer afere su nam također postale svakodnevica.

I tko će odgovarati za bezakonje, oni koji su glumili da su slijepi i gluhi godinama, ili oni koji se nisu usudili taknuti u kriminal, samo da bi zaštitili svoje pozicije?

Dok god dopuštamo da nam se podsmjehuju oni koji su spavali na umjetninama poput Vidoševića, teško je za očekivati da ćemo svjedočiti ostavkama ili isprikama. Jer, ovdje se očito nitko ne osjeća odgovornim, osim rijetkih iznimki. Da ne budem jedna od onih koji su osudili nekog prije nego ga je sud osudio, unaprijed se ispričavam Vidoševiću  i onima koje sam spomenula, ali ih nisam prozvala njihovim imenima, u nadi da će se sami prepoznati, ako su nevini. Ako pak nisu nevini, onda se nadam da će narodu dati najmanje što mogu – ispriku!