Potaknuta bolnom sudbinom jednog varaždinskog beskućnika, na e-mail nam se javila varaždinska studentica, sa željom da upozori na teške sudbine beskućnika i apelom da im se pomogne...

Pismo donosimo u cijelosti...

"Sudbina jednog varaždinskog beskućnika, koji je svu tugu podijelio s mojim ocem, natjerala me da se zapitam, što ja kao mali građanin, student mogu učiniti po tom pitanju?

Svakom ljudskom biću krajni odredišnji cilj u životu jest postizanje određene kvalitete  života dostojne čovjeka.  Imaju li oni uistinu mogućnosti da promijene svoje živote kada ih ljudi gledaju s ogorčenjem i nerijetko ih osuđuju da su neradnici, smatraju ih nekulturnima i prljavima.

I oni sami sebe nazivaju dnom društva govoreći kako ih niko ne želi. S druge pak strane malo koga zanima koje su njihove životne priče. Svi su oni nekad imali svoje obitelji, živjeli su okruženi prijateljima, imali redovita primanja, ali spletom okolnosti došlo je do urušavanja svega što su godinama gradili.

Danas su osuđeni živjeti na ulici, na hladnoći, imaju pravo samo na jedan obrok dnevno, a iako mnogi imaju želju za radom u današanjem društvenom uređenju to im nije omogućeno. Nameće se pitanje s kojim se pravom RH naziva socijalnom državom kada ne može osigurati minimalnu zdravstvenu i materijalnu sigurnost svojih državljana ?!

S druge pak se strane svojom dvoličnošću ističe Crkva (pisana velikim slovom jer se odnosi na pripadnike crkvene zajednice) koja se poziva na milosrđe, dobrotu i plemenitost, a umjesto da se pobrine za ovakve slučajeve grade se veličanstvena crkvena zdanja, pastoralni centri, kupuje najskuplji namještaj i ugrađuje podno grijanje?!

Oni koji su uistinu moćni i imaju mogućnosti, najčešće financijske prirode, osigurati promjene okreću glavu kada prolaze kraj beskućnika. Zajedništvo, čovječnost , solidarnost postale su nepoznanice. Svi živimo svoje živote ne obazirući se na tuđe nevolje. Situacija u društvu postala je nesnošljiva; sve veći broj ljudi dolazi po svoj jedini  obrok u pučku kuhinju.

Apeliram na svakog pojedinca, na svakog građana koji u sebi ima mrvu empatije da na trenutak zastane i razmisli. Kada iduči put sretnete nekog beskućnika na ulici porazgovarajte s njim, to će mu značiti više nego vaše 2 ili 3 kune.  Vjerujem da se beskućnicima  može osigurati nekakvo prebivalište gdje bi provodili svoje tugom ispunjene dane.  Također potrebna im je određena zdravstvena njega budući da cijele dane provode na hladnoći, kiši ili snijegu.

Ako se neprestano grade novi centri, otvaraju kina, preuređeju zgrade, dograđuju škole smatram da je najmanji problem osigurati smještaj nekolicini ljudi.

I za kraj, nemojte beskućnicima pristupat s predrasudama. Njima vaš osmijeh, vaša utjeha i najmanja pomoć predstavlja nešto vrijedno življenja. "

Studentica (podaci poznati redakciji eVaraždina)